Wednesday, July 05, 2017

PORTRET: Sick Mick

Now, I wish I could write you 
a melody so plain
That could hold you, dear lady, 
from going insane

Tog subotnjeg popodneva sam bio pun nekih sumnji. Dan pre toga sam posetio TLO Fest i po prvi put pogledao moćni nastup grupe E-Play i još jednom se uverio u bespoštednu posvećenost i profesionalnost ekipe iz benda Artan Lili. Ova dva nastupa su bila baš ono što malo po malo vraća nadu u magiju zvanu rock and roll, u taj voodoo koji kao da sve više postaje samo neka vrsta sve opskurnijeg folkora iz XX veka. Osmeh koji mi nije silazio sa lica te noći dok smo se vraćali iz Tomaševca ostajao je tu i sledećeg dana, ali je preko njega pala neka senka. To subotnje popodne sam posvetio preslušavanju snimaka sa novih nastupa ponovo okupljene grupe Slowdive. Pesme poput When The Sun Hits najbolje deluju kada im se posvetimo kao graničnom iskustvu, kada je zvuk koji izlazi iz zvučnika tako jak da je na granici bola. To je shoegaze, to je jedan od poslednjih autentičnih pravaca u rock and rollu, pravcu poslednje dekade XX veka koji je obožavanje gitare kao glavnog instrumenta mladalačke pobune doveo do vrhunca. Ni dan danas ne znam, da li je to bio kraj muzike zvane rock and roll. Znam da su i grunge i britpop bili tek prva prežvakavanja nekih već viđenih fenomena, fenomena koji su svoje korene nalazili na početku XX veka, u bluesu ...

On the train you get smaller 
as you get farther away
The roar covers everything 
you wanted to say 

Ne znam, šta još ima da se kaže u tom razuzdanom i glasnom narativu zvanom rock and roll? Je li to sve zaista samo jedna pesma? Vratio bih se zato bluesu, jer blues jeste jedna pesma. Te večeri je u Klubu Vikend nastupao mladi beogradski bluzer Sick Mick. Ušli smo u klub, seli za sto ja (pisac) i Elena (fotograf) a za šankom je bilo još troje ljudi, uključujući kafedžiju. Dakle, Sick Mick na bini počinje svoj prvi set (svirao je te noći ukupno tri seta - jaka tri sata svirke) pred petoro ljudi u klubu. Njegov repertoar je sumanuto bogat i raznolik. Sick Mick peva, svira usnu harmoniku i akustičnu gitaru, primenjujući razne stilove i načine sviranja. Te večeri, meni je Mick bio najzanimljiviji kada je svoju svirku svodio na sirovu ali moćnu izvedbu rudimentarnih blues pesama uz sviranje na jednoj jedinoj žici i/ili samo lupkanje rudimentarnog ritma po telu svoje gitare. Omaži Tomu Waitsu i Kralju Čačka ukazuju na etos kojem stremi ovaj mladić. S obzirom na njegove godine, Sick Mick je pokazao divljenja vredno razumevanje materije. Ipak, njegovo izvođenja su i autentična, kod Micka nema težnje da se nametne kao doslovni interpretator pesama koje čine njegov repertoar. Pesmu Deda Mraz je švorc sam prepoznao tek kada je sjajna prva strofa prelazila onaj deo o praznoj boci vina i džaku punom muke ...  
Hang ups, let downs
Bad breaks, set backs
Natural fact is
I can't pay my taxes

Negde tokom pauze između prvog i drugog seta Sick Mick je seo sa nama za sto. U ruci mu je samo nova flaša svežeg i ledeno hladnog piva. Prebirući danas po mojoj uvek nepouzdanoj memoriji, iz celog polusatnog razgovora punog svakakvih digresija i referenci (obojica znamo beogradske Rain Dogse!) - napabirčio sam nekoliko segmenata  ... "Bio sam jednom u srednjoj školi pao na popravni. Uplašio sam se i učio ta dva meseca k'o lud. Onda, veče pre popravnog ispita, bio je neki beer fest. Otišao sam. Probudio sam se sutradan na nekom travnjaku, sunce je već pržilo, a ja sam trčao u školu na polaganje. I tada, tada mi se u glavi pojavila ta pesma, neka pesma, neka melodija, a ne znam šta mi bi pa nisam imao nikakav tekst u glavi nego sam se setio onoga što sam učio za taj popravni. I tako je ta pesma sadržala hemijske elemente po abecednom redu -  Antimon, Argon, Arsenik, Astatin, Barijum, Berklijum, Berilijum, Bizmut, Borijum, Bor, Brom, Kadmijum, Cezijum, Kalcijum ... Tako je nekako bilo".

Iako svojim izgledom podseća na studenta treće godine ETF-a, u razgovoru je veoma opušten i neposredan, "Moj prvi instrument je usna harmonika, tek kasnije sam uzeo i gitaru u ruke. Sviram ovako i nastupam sam nekoliko godina, pet valjda. Inače sam učitelj."

Oduševilo me ovo, jer za stolom su zapravo sedela tri prosvetna radnika - Sick Mick kao učitelj, fotograf Elena kao nastavnica likovnog i ja kao školski pedagog. Luda koincidencija ... "Bio sam jedan od pet mladića na celom fakultetu i sve su me devojke znale. A ja nisam znao skoro nijednu, bilo ih je previše ... To ih nije sprečavalo da mi prilaze, znale su me! Najviše pesama koje sviram su mi nekako vezane za period studiranja. Besparica, snalaženje za najobičniji obrok, otpadanje po raznim stanovima, upoznavanje mase novih ljudi, evo i Lenharta znam iz tog perioda ..." Onda je lokal počeo da se puni i bilo je vreme za drugi set svirke ...

When the sun comes creepin'
Over the mountain side
I at least lay down and tell myself I tried
I ain't like somebody gonna sit
In no ditch and cry

Koraknimo samo malo unazad. Američki bluzer sa beogradskog asfalta Sick Mick je rođen u Beogradu 1988. godine. Muzikom se počeo baviti slučajno - početkom leta 2005. godine nakon što ga je prijateljica, kojoj je danas neizmerno zahvalan zbog toga, odvela na Voxtock, festival bluz muzike koji se održavao pod okriljem bluz i ritam & bluz kluba Vox u Beogradu. Ljubav prema usnoj harmonici tinjala je u njemu još od ranog detinjstva, ali su ga tek kasnije u životu sticaj okolnosti i odredena poznanstva spojili sa tim instrumentom. Odsustvo bilo kakvog formalnog muzičkog obrazovanja nadomestio je samostalnim učenjem što je kasnije dodatno podstaknuto sviranjem gitare. Opredeljenje za bluz je delom bilo uslovljeno izborom svog glavog muzickog instrumenta, usnom harmonikom. Do sada se nije odvažio da stvara svoju muziku jer ne mari mnogo za tekstove pesama, pa zato svira svoje interpretacije tudih kompozicija.

Dvostruka profesija, muzičar i učitelj, omogućuje mu veliku slobodu pri izboru angažmana, te svira samo iz čistog zadovoljstva, uglavnom jednom nedeljno, po klubovima poput Kluba Vikend u Kovačici ... Ne znam šta će biti sa rock and rollom, sve je još uvek nekako tu. Iako mi se već dugo čini da je zauvek prošlo, uvek se pojave novi ljudi koji zagreju moje ledeno hladno srce ...

My baby she wrote me a letter
She didn't call me on the phone
Five little words was all she wrote
See ya later I'm gone



Sve fotografije © Elena Tomaš

0 Comments:

Post a Comment

<< Home