Sunday, July 30, 2017

KONCERT: Daniel Kovač (29. 7. 2017)

Daniel Kovač je rođen u Beogradu (1974), po struci je elektroinženjer. Gitarista je benda Jarboli od njegovog osnivanja, a u poslednje vreme vodi i svoj paralelni, folklorni, muzički projekat Jesenji orkestar. Daniel ne veruje preterano u knjiško obrazovanje i smatra da ljudi ne treba da prestanu da rade stvari koje su radili u osnovnoj školi. Voli da putuje, ali ne turistički, nego obilazi razne krajeve i države kao radnik, što mu daje dobar uvid u običaje, navike i život ljudi. Smatra da svako treba da živi prema sopstvenom nahođenju i da istovremeno prihvati svoju slobodu i odgovornost.

Napisao je četiri romana, jednu unikatnu knjigu, pesme za pevanje, ali i za čitanje. Voli da crta, kao što je voleo i u osnovnoj školi. Pravi crteže u kompjuterskom programu Paint, pa od njih pravi grafike koje povremeno izlaže. Pre toga je imao izvesnu karijeru ilustratora i učesnika na likovnim izložbama, ali to je već stvar za dublje istraživanje.

Svira gitaru u grupi Jarboli sa kojom rado nastupa širom bivše Jugoslavije. Sa Jarbolim je napravio pet dugosvirajućih albuma pesama i nekoliko manjih izdanja. Napravio je i Jesenji Orkestar sa kojim istražuje mogućnost savremenog folklornog izraza. Kroz Jesenji Orkestar je od 2007. prošla plejada muzičara zavidne reputacije. za deset godina rada bend je objavio sledeća izdanja: Godine u vetru (2016), Ples nije večan (2014), Sinđelićeva 40b (2013), Folklor (2011), Pesme o Mesecu i vozu (2009) i Kombinat Rekord! predstavlja: Daniel Kovač i njegov Jesenji Orkestar (2007). Kao pisac, Daniel iza sebe ima sledeće knjige: Logika reke, pruge i otpada (2002), Carstvo (2007), Uzvodni bluz (2009), Klara i leksikon minimalnog života (2014). O Danielu ćete najviše saznati na njegovom web sajtu

Jedan od definitivnih kulturnih dodađaja ovog leta u Kovačici je bio nastup Daniela Kovača u Klubu Vikend. Daniel je na binu izašao nešto posle 22 časa. Pošto je u Kovačicu došao bez svog pratećeg Jesenjeg orkestra, Daniel je pre prve pesme pozvao publiku da mu se - ako želi i ume - pridruži u izvođenju pesama, "Možete da držite ritam, ako ništa drugo ..." a onda je otvorio svoj jednosatni nastup pesmom Povratak u rodni grad, sada već deset godina starom pesmom koja počinje stihovima "Poznate ulice ljudi dovoljan je korak prašnjav to je rad. U srcu je strepnja a u duši oblak ..." Sasvim prikladno za nastup u provinciji, u varoši nedalekoj od njegovog rodnog Pančeva. Kasnije mi je Daniel ispričao da veliki deo njegove porodice potiče iz Vojvodine - Pančevo, Vrbas, Debeljača - da su mnogi odlazili trbuhom za kruhom u Beograd ali i da su se kasnije uvek i vraćali nazad u svoje vojvođanske varoši. I Daniel je takođe živeo u Beogradu pa je onda kao inžinjer proputovao gotovo celu Srednju i Istočnu Evropu. Radio je u Turskoj, Rusiji, Poljskoj, Rumuniji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, zemljama Balkana … Svuda je sticao prijatelje i jezike.

Rečima "Ovu pesmu nemojte da pevate svojoj devojci ... " Daniel je najavio pesmu Više te želim (nego što te volim) sa prošlogodišnjeg albuma Godine u vetru (ili ne brini dušo, Ežen je u redu). Ovaj album je Daniel snimio u studiju Krokodil u Pančevu i to sa grupom Ljubičice. Kasnije, kada smo razgovarali, Daniel je rekao da su mu u poslednje vreme draža iskustva snimanja pesama i da se trudi da slobodno vreme više provodi u studiju nego na živim nastupima. Usledile su pesme Ikebane i Poseta koju je Daniel najavio rečima "A sada jedan biblijski triler ... ". Upitan za Jarbole, Daniel je rekao da je bend aktivan, da radi i snima novi album ali da im je u zadnje vreme problem da se sakupe u studiju jer članovi imaju svoje porodice i teško je uklopiti potrebe grupe sa ostalim obavezama njenih članova. Onda idu pesme Ples nije večan i Lepe stvari koju Daniel završava ubacivši jednu strofu iz pesme Uzalud pitaš od Haustora. Upitan za taj citat, Daniel kaže da u pesmi Lepe stvari voli da ubaci strofu iz raznih pesama čime se nekad ova pesma produži i na više od deset minuta ... Posle toga je ispričao anegdotu o pesmi Hoću da budem loš za koju je rekao da se radi o pesmi koja je cenzurisana u Domu omladine Beograda a da je ostalo nejasno zašto, pa je pozvao publiku da prosudi sama ... 

Sada već sasvim opušten, Daniel je zamolio gazdu za još jedno pivo i nastavio svoj set sa starijim pesmama - usledile su Da li je mesec dovoljno čvrst i Promaja. Kada smo kasnije popričali o određenoj sličnosti u muzičkom senzibilitetu između Daniela Kovača i Kralja Čačka, Daniel je sasvim skromno rekao da su on sa Jesenjim orkestrom i Nenad Marić tj. Kralj Čačka počeli da rade ovu vrstu muzike u isto vreme (ja sam bio uveren da je Daniel počeo prvi) i da su inače dobri prijatelji - Kralj Čačka je čak svirao na Danielovom albumu Pesme o mesecu i vozu a sarađivali su i odsviravši jedan koncert zajedno, i to tako što su na tom koncertu jedan za drugim svirali po pesmu i to je bio jedan od Danielovih najdužih koncerata jer je ovaj trajao oko tri sata! Meni lično je vrhunac ove svirke bio kada je na red došla pesma Kad se setim da moram umreti. Upitan kasnije za inspiraciju za svoje stvaralaštvo, Daniel kaže da su na njega najviše uticale stare vojvođanske pesme (narodne, starogradske i bećarci) od kojih je neke čuo kroz snimke koje mu je dala jedna njegova drugarica etnološkonja. E sad, kada se radi o pesmi Kad se setim da moram umreti, tu je Daniel morao komponovati muziku na osnovu snimka nepoznatog pijanog bekrije koji je ovu pesmu pevao u diktafon, u nekoj kafani i to bez ikakve muzičke pratnje i uz dosta zaplitanja jezikom. Inače pesma govori o pijancu koji na kraju svog životnog puta razmišlja o odlasku na drugi svet i predstavlja autentični blues kakvog se ne bi postideli ni američki autori sa početka XX veka. "Ovako me braćo sahranite, od bureta sanduk sastavite, od karata pokrov napravite. Kraj groba mi šljivu posadite ..." Inače, ovu pesmu je Daniel najavio rečima "A sada jedna pesma iz mraka."

Koncert je priveden kraju pesmama A možda nemam ..., Pustinja (sjajna pesma, još jedan vrhunac koncerta, mada je Daniel na pola pesme shvatio da "Čekaj, ne ide tako ..."), Zarobljen u pesmi ("A sad jedna pesma o čoveku koji nema sreće sa ženama") i Godine u vetru ("A sada pesma o emigrantima ..."). Na bis je izveo još tri pesme - Krpeni miš ("Sad već mogu piti pivo između svake pesme!"), Pakao su preselili na prvi sprat tržnog centra na Trgu Republike  i Moram da napišem ove reči. Sve u svemu, jakih sat vremena svirke u lepo popunjenom Klubu Vikend. Daniel je posle svirke bio veoma srdačan i neposredan. Rado je stao i popričao sa svakim ko je hteo da razmeni par reči i podeli svoje utiske sa svirke. Ne znam kako ali je oko ponoći Daniel prihvatio stari slovački običaj da se gosti ispraćaju pesmom, pa je bio veoma ljubazan da nas - ja plus društvo slikara sa likovne kolonije SLIC koja se ove nedelje održavala Banat Blues Cafeu u Crepaji - sa svojom ukulele gitaricom isprati do kola, popričavši sa nama još malo. Daniel je bio veoma raspoložen da nam priča o svojoj Zastavi Skala 55 koju vozi, kaže da je to jedan on poslednjih modela koji su izašli iz danas već zatvorene kragujevačke fabrike. Automobil je u solidnom stanju, samo je ulubljen na jednom mestu i obijan je par puta, ali ide na gas, malo troši pa je vožnja veoma jeftina. Rastali smo se sa Danielom tako što nam je odsvirao još jednu pesmu za rastanak. Sjajan, sjajan lik ovaj Daniel Kovač! Za kraj, pao je i neki dogovor da se vidimo i na Pančevo Film Festu koji se održava početkom septembra i gde bi trebalo da nastupe ili Jarboli ili Jesenji orkestar, u zavisnosti od toga hoće li momci iz Jarbola uspeti da se organizuju vreme između snimanja novog albuma i privatnih obaveza ...

Konačno, seli smo u kola i odosmo u Crepaju gde je u bašti Banat Bles Cafea trajala neka vrsta afterpartija - svirao je zrenjaninski akvarelista Janko Laco i bili smo opet u svetu vojvođanske starogradske muzike (obožavam Lacovo izvođenje pesme Bećarski ponedeljak). Iako je već bilo kasno i pomalo prohladno, bilo je odlično opustiti se u lepom društvu slikara kao što su Janko Laco. Elena Tomaš, Nenad Stojkov, Aleksandar Alimpić,  Dragana Kuprešanin, Ivan Karafilovski, Tamara Stoilov, Vlada Milinković, Ivana Štopulj, ... Ali to je već neka druga priča! Svi albumi Daniela Kovača i Jesenjeg orkestra su na Bandcampu, pa odvojite jednom malo vremena i upoznajte se sa pesmama ovog izuzetno zanimljivog autora ...



Sve fotografije © Elena Tomaš

Tuesday, July 11, 2017

KONCERT: Anathema (Bratislava, 10.7.2017)

Već nekoliko godina deo svog godišnjeg odmora provodim u Slovačkoj, u Bratislavi. Ipak, dosad sam uvek bio fokusiran na odmor i relaksaciju pa sam se klonio noćnih izlazaka, svirki, buke i gungule. Gledao sam da preko dana posećujem galerije, muzeje i da obilazim znamenitosti, eventualno poneki film u bioskopu ... Ove godine, konačno, rešio sam da malo upoznam i koncertne dvorane u Bratislavi i moja prva stanca je Klub Randal, jedan od najpoznatijih bratislavskih klubova koji je posvećen i malo težem zvuku - metalu, panku i sl. Prva svirka koja mi se nudila je akustični nastup braće Cavanaugh iz Anatheme.

Zajedno sa Paradise Lost i My Dying Bride, kultna death/doom atrakcija Anathema je predstavljala jedan od meni omiljenih doom metal bendova. Njihov album Serenades spada u sam vrh izvornog death/doom/gothic metala. Kao što sam ja u drugoj polovini devedesetih prestao da pratim metal, tako su i momci iz Anatheme skrenuli prvo prema gothicu ("clean" vokali) pa ka nekoj vrsti alternativnog rocka da bi danas svirali neku vrstu progresivnog rocka, zbog svoje sladunjavosti zapravo na granici progresivnog pop rocka (ako tako nešto stvarno postoji). Mada, ako se sećate, i Paradise Lost su tako lutali jedno vreme ...

U Bratislavi svirke su skupe i poćinju rano. Ja sam kartu platio 22 evra jer sam je kupovao na vratima a ne preko interneta ili u pretprodaji. Dakle oko 2500 dinara, van pameti ... Pozitivno je to što je početak svirke najavljen za 20:30 a počeo je već u 21:00, taman da se svirka završi kada idu zadnji gradski autobusi ... To mi se veoma svidelo! Taksi u Bratislavi je oko 5 eura, pa ako zakasnite na bus ...

Na binu je prvo izašao Daniel. Odmah je obavestio publiku da ovo neće biti rock show, "obviously" jer su na bini bili samo dve akustične gitare i klavijature. Vincent još nije izašao na binu kada je Daniel počeo da programira muziku i to je izgledalo otprilike ovako: prvo bi lupkanjem po telu gitare nasnimio sebi ritam, pa bi preko toga snimio prvi i glavni rif na gitari. Onda je imao osnovu na kojoj je uživo slagao druge rifove i glas, kao i Vincentovu gitaru i glas. 

Dakle zaista genijalno za videti, doživeti i slušati! Čudo šta sve savremena tehnologija može da izvede! Daniel je negde tokom svirke rekao da će sve ovo biti neka vrsta workshopa gde će braća pokušavati neke nove stvari, nove cake, nove ideje ... Dakle veoma uzbudljivo ali i opušteno!

Vincent konačno izlazi na binu i počinje repertoar. Počeli su pesmom sa novog albuma (The Optimist, 2017) San Francisco, pa "naš planetarni hit" - epsku Untouchable. Vincent se obratio publici pričom kako su juče svirali u Krakovu i da je još uvek mamuran od tamošnje pijanke posle koje su sledećih sedam sati proveli u kolima putujući kroz "predivne šume i planine između Poljske i Slovačke." Onda ide Thin Air koju publika zna i peva sa Vincentom i Danielom. Posle ove pesme neko iz publike urla i traži Sleeples! Daniel je loše raspoložen (kaže da je danima "off my meds") i kreće da komentariše pijance i generalno spušta publici koja je došla zbog starih stvari... Ipak, posle nekoliko Vincentovih pošalica, genijalan zabavljač kakav jeste, Daniel je rekao da prihvata izazov i krenuo je da nasnimava neke black metal ritmove i rifove što je Vincent ispratio nekim presmešnim black metal vokalima ... I sve je čepo okrenuto na šalu i zezanje! Jer verujem da braći nije lako i da ove upadice slušaju na svakom nastupu, naročito od pijanih metalaca koji kao da još uvek žive u 1995.

Onda braća najavljuju da će svirati po jednu pesmu sa albuma od Alternative IV pa nadalje ... Idu One Last Goodbye, Pressure, Are You There, Dreaming Light, Beginning and The End, onda Daniel priča o tome kako ne pije već 15 godina i kako se nekih 6-7 godina bori sa depresijom (korelacija? kauzacija?). Onda sledi još jedna pesma sa novog albuma - The Optimist inspirisana momkom iz Sirije koji je izbegao u Nemačku i kojem je Anathema nekako spasila život jer je celim putem nosio njihov CD sa sobom ... Navodno je snimljen dokumentarac o ovome!

I to je bio kraj glavnog dela svirke. Braća se vraćaju na bis i idu: Deep, Forgotten Hopes, pa onda Daniel priča malo o svojim uzorima (The Beatles, Radiohead, Led Zeppelin, Kate Bush, Sigur Ros, ...) i onda sam svira Street Spirit od Radiohead (spot on obrada, odlično odrađeno) i Stairway to Heaven od Zeppelina (umalo ne izdržah i ne izađoh napolje koliko mrzim ovu pesmu, ali je Daniel - kao da je primetio moju smorenost - onda krenuo da priča o tome kako potcenjujemo neke pesme jer su naprosto uvek i oduvek tu, čujemo ih svaki dan i sl. pa nam dosade). Onda je Daniel otišao sa bine a vratio se Vincent da sam isprogramira i odsvira Fragile Dreams.

I to je to, možda je bio još jedan bis ali ja sam otpalio na zadnji bus ...

Friday, July 07, 2017

KONCERT: Exit Festival 2017 (6. 7. 2017)

Početkom jula, muzički portali najviše bruje o Festivalu Exit. I ove godine, moj raspored praćenja festivalskih nastupa na Exitu bio rezervisan za samo jedan dan ali je zato bio i više nego herojski. Kao neki psihopata,umesto da idem na Tvrđavu radi druženja i zezanja, na Festival sam opet otišao solo i celo vreme sam posvetio isključivo gledanju i slušanju muzike, kako sa Main i Fusion stejdža - tako i sa manjih stejdževa - Future Shocka i Explosive stejdža. Pogledao sam dakle koncerte sledećih bendova: Obojeni program, The Jesus and Mary Chain, Pips Chips & Videoclips, Liam Gallagher, Penetratori, Thell Barrio, Bvana iz lagune i Bjesovi.

Dakle bilo je puno jurnjave i probijanja kroz gužve ali moglo se sve nekako ispratiti. Na Petrovaradinsku tvrđavu sam stigao oko 20:30 i stigao ispred Maina taman na vreme da pogledam nastup Kebre i drugova. Lepo raspoloženi i opušteni, momci iz Obojenog programa su odsvirali pesme Kako to misliš mi, Svaka definicija gubitak je slobode, U tvoj osmeh stane sve, ABCD Avioni, Kad se neko nečem dobrom nada i produženu verziju pesme Nebo nebo plavo je. Drago mi je što mogu da kažem da je postava benda ostala ista kao i prošli put kada sam ih gledao u Pančevu - sa dve bas gitare, Bebecu ostaje puno prostora da svoj bas tretira kao solo gitaru, dok su Kebrini vokali podržani glasom bubnjara Cine. Iako je uvek teško svirati prvi na Mainu - još je rano, dan je, ispred bine nema žive duše, energija manjih i klupskih bendova tu nekako izvetri - dobro uhodani Obojeni program je posao odradio odlično, samo je Kebra nešto muvao pa je često odlazio negde u pozadinu bine ...

Još je bio dan kada su najpoznatiji novosadski alternativci sišli sa bine pa mi nije bilo do neke šetnje po Tvrđavi. Odlučio sam da ostanem ispred Maina i zadržim lepu poziciju pored ograde levo ispred same bine. Nisam dugo čekao i ekipa iz The Jesus and Mary Chain je počela da namešta opremu za zvezde večeri i bilo mi je veoma zanimljivo da gledam postavljanje pojačala, dovlačenje bubnjeva, generalno uzbudljivo muvanje po bini svih tih profesionalaca iz tima JAMC. I konačno, Škotlanđani izlaze na stejdž. Jim je rekao "Hello, We are The Jesus and Mary Chain!" i odmah kreće Amputation. Zvuk je bio perfektan, momci na bini lepo raspoloženi - hladni i blago nezainteresovani, što neki pogrešno tumače kao nemotivisanost i  otaljavanje posla a u stvari to su samo JAMC, takvi su - kakvi su uvek i bili. Čak mi se učinilo sa su ove večeri u Novom Sadu veoma raspoloženi za zabavu i dobar provod! Pred nama su dakle bili Jim Reid (pevač), William Reid (gitarista) kao i "novajlije" Scott Von Ryper (australijski gitarista, vezan i za bend The Black Ryder), Brian Young (njujorški bubnjar nekad u bendu  Fountains of Wayne) kao i Mark Crozer (basista, Nekad sa Jim Reidom u njegovim solo projektima). 

Bend nastavlja svoj nastup pesmama April Skies i Head On, dakle počeli su veoma jako i nisu štedeli ni nas ni sebe! Onda idu Far Gone and Out i Between Planets i tu se već vidi da će ovo biti all killer ni filler nastup. Posle pesme Blues From a Gun Jim je rekao "A sada ćemo vam svirati naše nove pesme ali nemojte paničiti jer mislimo da su veoma dobre. Pridružiće nam se na bini i Bernadette Denning" i kreće zaista odlična Always Sad. Ne znam šta se desilo Denningovoj - ili je imala tremu ili joj mikrofon nije radio - ali je bila veoma tiha i na ovoj pesmi i kasnije na Just like Honey. Onda je usledila pesma Mood Rider posle koje je Jim zapitao "Još ste sa nama, ha?" da bi onda krenula All Things Pass (tokom koje je bubnjar počeo pogrešnu pesmu što je Jim prokomentarisao sa "Ne brinite, probamo nešto ...", znači bez frke i stresa, sasvim opušteno i neprimetno čak i za Main stage). Meni lično, usledio je vrhunac večeri sa pesmama Some Candy Talking i Halfway to Crazy. Pošto se atmosfera zagrejala do usijanja, Jim je sporiju pesmu Nine Million Rainy Days najavio rečima "Izdržite sledeću pesmu, mislim da sam upravo progutao leptiricu!" ali su mu  Young i Crozier pomogli pevajući prateće vokale. Kada se Denningova vratila na binu znao sam da ide njihova najpoznatija pesma - Just Like Honey! Završni deo nastupa je bio posvećen bučnijim pesmama - You Trip Me Up, The Living End, War on peace (pre ove pesme su gitaristi krenuli da se štimuju a Jim je to prokomentarisao sa "Trebalo bih da pričam viceve u ovom delu koncerta!"). Ova pesma ima brzi deo koji se završava tonama mikrofonije i buke. Koncert se završio pesmama I hate Rock and Roll i Reverence, dakle - sa sve mikrofonijom i Jimovim lupanjem stalka za mikrofon ...


Bilo mi je veoma sumnjivo to što JAMC nisu izašli na bis, ali je kasnije ispalo da nijedan od bendova koje sam ove večeri pogledao nije imao bis! Ne znam zašto ...


Onda sam se preselio na Fusion stage da pogledam jedan od meni omiljenih hrvatskih bendova Pips Chips & Videoclips. Pipsi su svoj solidan nastup počeli pred malo ljudi - šteta za tako kvalitetan i dugovečan bend - ali u toku njihovog nastupa se desilo i to da se prostor ispred Fusiona negde kod 3-4 pesme super napuni ali i onda je počeo i da se prazni jer su se ljudi selili da gledaju Liama Gallaghera. Ali, u divnom obrtu sudbine, to što su mnogi napustili Pipse da bi gledali Liama je sasvim lepo kažnjeno - Liam je kasnio sa izlaskom na binu tačno pola sata! Čak sam se i ja smorio čekajući ispred Maina a odgledao sam ceo nastup glavnih alternativaca iz Hrvatske.

Elem, Dubravko Ivaniš Ripper je i ove večeri bio veoma prijatan i živ, pristojan čak i kada je tonac skoro pa sasvim upropastio pesmu Htio bi da me voliš (na refrenu su klavijature bile nedopustivo glasne). Koliko mi se čini, postava benda je ostala ista kao i pre par godina kada sam ih video a osim pomenute pesme, svirali su i sledeće - publici koliko-toliko poznate - numere: Bi li ili ne bi, Kratka povijest, Plači, Fred Astaire, K1, Neobičan dan (Haustorovu pesmu Ripper komentariše relima "Dok nema Rundeka na Exitu... Neka bude Rundeka!"), Narko (divan solo na slajd gitari) i 2x2 za kraj. Šta još da kažem, meni se ovaj nastup jako svideo i nije mi padalo na pamet da se pomeram do kraja ...

Liamu Gallagheru nije lako - iako je ispred Maina bila neopisiva gužva, iako je najavljen kao jedna od zvezdi ovogodišnjeg festivala, iako je pokazao pravo primadona ponašanje kasnivši pola sata sa nastupom, daleko je ovo od Oasisa! Videlo se celo vreme da se Liam opasno bori i da se muči da održi ovo - novi materijal, novi bend - na nekom iole prihvatljivom nivou. Dobro, solo album As You Were mu još nije izašao, tu je samo singl Wall of Glass, prateći bend još izgleda nije definisan (teško je saznati ko su sve članovi, pored basiste Drew McConnell iz Babyshamblesa i povremeno Boneheada, saborca iz Oasisa) ali ipak se radi o jednom od najvećih frontmena u rock and rollu ikada ...  Dakle nastup na Exitu je počeo Oasis pesmama Rock 'n' Roll Star i Morning Glory. Uprkos velikoj vrućini, obučen u jaknu Liam je bio lepo raspoložen kada je izašao na binu. Obratio se na srpskom "Gde ste Novi Sad?!" i time oduševio publiku.

Posle Oasis uvoda krenuo je sa svojim pesmama. Wall of Glass je super singl, pesma upadljiva i slušljiva onako odmah na prvu ruku i trebalo bi da ovo bude solidna singl pesma. Ipak, već kod pesme Greedy Soul kreće komešanje u publici, ljudi odlaze sa prostora ispred Maina (što sam ja iskoristio da se probijem malo napred) i počinju da pričaju međusobno, hvataju se za mobilne telefone i generalno gube interesovanje za svirku sa bine. Onda ide pesma Bold koju bend izvodi akustičnom gitarom. Povratak na sigurno je na kratko obavljen pesmom Oasisa - D'You Know What I Mean? da bi se Liam i društvo hrabro i borbeno nastavilo novim pesmama Chinatown, All I Need, You'd Better Run, You'd Better Hide i Universal Gleam. Kraj koncerta je posvećen pesmama iz Oasis repertoara - "Any Oasis fans here, you look old enough!" - Be Here Now, akustična Wonderwall. I to je bilo sve, sat vremena i nema bisa! 

Kroz užasan oblak prašine uputio sam se ka Future Shock stejdžu gde su binu upravo zauzeli novosadski pankeri Penetratori. Inače bend The Penetrators nastao je 2000 godine a članovi su bili Međa (vokal), Džoni(bas), Draža (gitara/vokal) i Keler (bubanj). Ćira (gitara) se ovom sastavu prikljućio 2001. godine. Pauza sledi 2003. kada Džoni napušta bend, da bi nastavili 2004. sa novim basistom Marijem. Tada se ime benda menja u Penetratori. Bendu se zatim pridruzuje Silvester kao drugi gitarista. Krajem 2004.Međa napusta ekipu a Draža postaje vokal. Novi pevač Hrle dolazi 2005. Ova ekipa opstaje do 2008. kada Hrleta zamenjuje Neša Panker a dolazi i Marko Metalac i tako bend funkcioniše do dan danas. Prvi demo snimak je napravljen 2002. sa kog je pesma Nema predaje izasla u knjizi Novosadska punk verzija. Onda je tokom 2015, i 2016. snimljen album koji se još uvek miksa. Članovi ovog benda su svirali jos i u bendovima Veliki mrest, Pukla bruka, Lost Propelleros, Nekropolis, Nepozvans, Bao Vau i Blow job. Zvuk Penetratora je nastao usled uticaja raznih bendova - od panka do metala, kao sto su: Iron Maiden, Motorhead, PTTB, The Exploited, DRI, ...  Pred malobrojnom ali veoma živom publikom ispred Future Shock stejdža, Penetratori su izveli polusatni nastup tokom kojeg su predstavili svoje brze i energične pesme kao što su Političar, Ratnik, Grad, Reper, Kollo, Jedan skins, ... Nažalost, vidi se da bend ne svira prečesto jer su izgledali pomalo neuhodani i neuvežbani, nekoliko mesta su primetno ispadali ali, sve je to pank valjda ...

Moja jedina ekspedicija među metalce kod Explosive stejdža je bila radi grupe Thell Barrio. Ovaj groove metal bend je oformljen 2005. godine sa željom da se čuju glasovi iz meksičkih favela. Njihov miks metala, hardkora, repa i latino zvuka rezultirao je jedinstvenim zvukom kome su oni sami dali ime "latin-core" i koji je brzo našao svoje poklonike. veoma živi na sceni, ova šestorka funkcioniše sa veoma moćnom tročlanom ritam sekcijom (jedan bubnjar i jedan perkusionista plus genijalni basista) i proizvodi buku koja liči otprilke na ono što je Sepultura radila polovinom devedesetih (albumi Chaos AD i Roots) sa elementima onoga što radi Brujeria (maskirani članovi benda, ektremno teški zvuk). Pošto su potegli iz Meksika bili su veoma srećni što su na bini pa su tokom svog nastupa davali sve od sebe. Pevač je bio veoma komunikativan sa publikom pa ni publika nije ostala ravnodušna. bend je za oko sat vremena odsvirao i pesme kao što su Mi Verdadera Familia, A Toda Madre, Ojo x Ojo (Ojo por ojo), Latino,  ... Sve u svemu, digli su puno prašine ispred Explosivea!

Vratio sam se do Future Shocka da pogledam Bvanu iz lagune i njegov nastup sa celim bendom (klavijature, bas, bubnjevi, gitara). Inače, Bvana je započeo karijeru u novobeogradskom demo sastavu LNG 2000. godine. Već 2001. kaljenje nastavlja zajedno sa Strukom i Sevenom u grupi SUPPAHOUSE. Nakon uspešnog omladinskog staža 2004. završava svoj prvi solo projekat Ko je krao jogurt!?, koji zvanično objavljuje 2007. za TIOLI Records. Za istu izdavačku kuću objavljuje i drugi album Na nivou prosečne cigle (2009). Iste godine Bvana objavljuje svoj prvi collabo album Fujznem Dzigili sa Ajs Nigrutinom, a započinje i saradnju sa Tajzhu Sanom, projektom Povratak korovima. Trend collabo albuma se nastavlja i narednih godina, te 2012. objavljuje čak 2 izdanja -  EP Kol'ko para, tol'ko muzike i 50 evra micc, zajednički album sa Mikri Mausom. 2013. godinu u Bvaninom stvaralaštvu je obeležila saradnja sa Bassivityjem na dva EP izdanja: BVANAMATOR5000+ - B5K+ sa Cobijem i Velkam tu Dzigi Taun sa Rastom. Talas collabo albuma se zavrsava 2014. objavljivanjem albuma Neznani ludaci sa istoimenim bendom koji ga je pratio na nastupima i EP izdanja Dvojezicna ploča sa osječkim reperom Kandzijom. Za ovaj projekat je vezan kuriozitet da je objavljen i na vinilu. Nakon dve godine odmora u strudijskom radu, Bvana 2016. godinu dočekuje oran i spreman, sa četvrtim solo albumom Čelicno mudo u izdanju digitalne etikete Nocturne. Zajedno sa reperom Liderom, u sklopu polusatnog nastupa Bvana je odradio sledeće pesme - JBN loš, Vuci me za tuki (Liderova pesma), Bvana nemoj više, Rimujem i kradem, Manifest, 6PACK, Na Adi i za kraj (uz negodovanje tonca) Koliko para - toliko muzike. dakle, kratak ali efektan nastup Bvane iz lagune. Bilo je dosta ljudi ispred bine i Bvana je mogao da se pohvali da će na ovogodišnjem Exitu nastupiti još jednom, zajedno sa projektom Sve barabe u subotu na nedelju ujutro ...

A ja sam jutro dočekao uz - Bjesove!

Bila je ovo veoma opuštena, svirka na granici neformalne. marinko i društvo su se izborili za malo duži termin pa smo uživali u skoro 90 minutnom koncertu! Počeli su sa pesmama Probudi me, Sjaj, Ustaj mako zemljo, Probudi se i Kiša. Dakle red svojih red obrada ali sve od reda atmosferičnih i teških. Dve solo gitare (Slobodan Vuković i Ivan Kovačević, svaki sa tonama raznih efekata), dva bubnjara koji se smenjuju tokom koncerta (Miroslav Marjanović i Ramon Hamel, svirali su naizmenično, tako da ovaj drugi ponekad uskoči kao perkusionista ili kao prateći vokal), basista Marko Marković precizan i stabilan kao kamen temeljac (a uz to je imao ulogu pevača što glavnih što pratećih vokala) i na sve to nikad bolji Marinko, kao pevač koji kao da još uvek iznova otkriva svoje vokalne sposobnosti, pa ume da nas iznenadi nekim novim pevačkim izrazima ... Koncert je kao što rekoh bio veoma opušten i tek kod Bjesova sam video da muzičari i puše i piju tokom nastupa! (Pankeri Penetratori su samo pili ...) Usledile su pesme Čekam dan, Vraćam se dole (veoma zanimljivo - strofe je otpevao basista Marković, Marinko tek refren), Aikido, Gradot e nem (predivna izvedba pesme grupe Mizar), a onda su se bubnjevi nešto pokvarili pa su Marinko i  Kovačević izveli akustičnu verziju pesme Bolje ti.

Onda je opet sve bilo OK i bend je krenuo na pesme Odvedi me do reke, On je sam (pesma sa prvog albuma") i Avioni pevaju (tu je Marinković improvizovao dodatni tekst). Onda idu Svetla svetlosti, pa Besan pas (tu se inače Marinko dohvatio gitare i jedno vreme se bavio proizvodnjom neopisive gitarske buke, uz pomoć Vukovića na pedalama tj. efektima). Svanulo je, bio je već dan kada su Bjesovi odsvirali poslednju stvar - Ime. Kad sam se konačno okrenuo i krenuo kući, nije bilo više od pedesetak ljudi ispred bine. Umornih, ali prezadovoljnih ljudi, poput mene!

Bio je petak i bilo je oko pola šest ujutru i lepo je bilo šetati Novim Sadom koji se upravo budio i kretao na posao. Uzeo sam kafu za poneti u prvoj radnji koja ju je imala, ušao sam u kola i stavio crne naočare. Preda mnom je bilo sat i po vožnje do Kovačice ...

Wednesday, July 05, 2017

PORTRET: Sick Mick

Now, I wish I could write you 
a melody so plain
That could hold you, dear lady, 
from going insane

Tog subotnjeg popodneva sam bio pun nekih sumnji. Dan pre toga sam posetio TLO Fest i po prvi put pogledao moćni nastup grupe E-Play i još jednom se uverio u bespoštednu posvećenost i profesionalnost ekipe iz benda Artan Lili. Ova dva nastupa su bila baš ono što malo po malo vraća nadu u magiju zvanu rock and roll, u taj voodoo koji kao da sve više postaje samo neka vrsta sve opskurnijeg folkora iz XX veka. Osmeh koji mi nije silazio sa lica te noći dok smo se vraćali iz Tomaševca ostajao je tu i sledećeg dana, ali je preko njega pala neka senka. To subotnje popodne sam posvetio preslušavanju snimaka sa novih nastupa ponovo okupljene grupe Slowdive. Pesme poput When The Sun Hits najbolje deluju kada im se posvetimo kao graničnom iskustvu, kada je zvuk koji izlazi iz zvučnika tako jak da je na granici bola. To je shoegaze, to je jedan od poslednjih autentičnih pravaca u rock and rollu, pravcu poslednje dekade XX veka koji je obožavanje gitare kao glavnog instrumenta mladalačke pobune doveo do vrhunca. Ni dan danas ne znam, da li je to bio kraj muzike zvane rock and roll. Znam da su i grunge i britpop bili tek prva prežvakavanja nekih već viđenih fenomena, fenomena koji su svoje korene nalazili na početku XX veka, u bluesu ...

On the train you get smaller 
as you get farther away
The roar covers everything 
you wanted to say 

Ne znam, šta još ima da se kaže u tom razuzdanom i glasnom narativu zvanom rock and roll? Je li to sve zaista samo jedna pesma? Vratio bih se zato bluesu, jer blues jeste jedna pesma. Te večeri je u Klubu Vikend nastupao mladi beogradski bluzer Sick Mick. Ušli smo u klub, seli za sto ja (pisac) i Elena (fotograf) a za šankom je bilo još troje ljudi, uključujući kafedžiju. Dakle, Sick Mick na bini počinje svoj prvi set (svirao je te noći ukupno tri seta - jaka tri sata svirke) pred petoro ljudi u klubu. Njegov repertoar je sumanuto bogat i raznolik. Sick Mick peva, svira usnu harmoniku i akustičnu gitaru, primenjujući razne stilove i načine sviranja. Te večeri, meni je Mick bio najzanimljiviji kada je svoju svirku svodio na sirovu ali moćnu izvedbu rudimentarnih blues pesama uz sviranje na jednoj jedinoj žici i/ili samo lupkanje rudimentarnog ritma po telu svoje gitare. Omaži Tomu Waitsu i Kralju Čačka ukazuju na etos kojem stremi ovaj mladić. S obzirom na njegove godine, Sick Mick je pokazao divljenja vredno razumevanje materije. Ipak, njegovo izvođenja su i autentična, kod Micka nema težnje da se nametne kao doslovni interpretator pesama koje čine njegov repertoar. Pesmu Deda Mraz je švorc sam prepoznao tek kada je sjajna prva strofa prelazila onaj deo o praznoj boci vina i džaku punom muke ...  
Hang ups, let downs
Bad breaks, set backs
Natural fact is
I can't pay my taxes

Negde tokom pauze između prvog i drugog seta Sick Mick je seo sa nama za sto. U ruci mu je samo nova flaša svežeg i ledeno hladnog piva. Prebirući danas po mojoj uvek nepouzdanoj memoriji, iz celog polusatnog razgovora punog svakakvih digresija i referenci (obojica znamo beogradske Rain Dogse!) - napabirčio sam nekoliko segmenata  ... "Bio sam jednom u srednjoj školi pao na popravni. Uplašio sam se i učio ta dva meseca k'o lud. Onda, veče pre popravnog ispita, bio je neki beer fest. Otišao sam. Probudio sam se sutradan na nekom travnjaku, sunce je već pržilo, a ja sam trčao u školu na polaganje. I tada, tada mi se u glavi pojavila ta pesma, neka pesma, neka melodija, a ne znam šta mi bi pa nisam imao nikakav tekst u glavi nego sam se setio onoga što sam učio za taj popravni. I tako je ta pesma sadržala hemijske elemente po abecednom redu -  Antimon, Argon, Arsenik, Astatin, Barijum, Berklijum, Berilijum, Bizmut, Borijum, Bor, Brom, Kadmijum, Cezijum, Kalcijum ... Tako je nekako bilo".

Iako svojim izgledom podseća na studenta treće godine ETF-a, u razgovoru je veoma opušten i neposredan, "Moj prvi instrument je usna harmonika, tek kasnije sam uzeo i gitaru u ruke. Sviram ovako i nastupam sam nekoliko godina, pet valjda. Inače sam učitelj."

Oduševilo me ovo, jer za stolom su zapravo sedela tri prosvetna radnika - Sick Mick kao učitelj, fotograf Elena kao nastavnica likovnog i ja kao školski pedagog. Luda koincidencija ... "Bio sam jedan od pet mladića na celom fakultetu i sve su me devojke znale. A ja nisam znao skoro nijednu, bilo ih je previše ... To ih nije sprečavalo da mi prilaze, znale su me! Najviše pesama koje sviram su mi nekako vezane za period studiranja. Besparica, snalaženje za najobičniji obrok, otpadanje po raznim stanovima, upoznavanje mase novih ljudi, evo i Lenharta znam iz tog perioda ..." Onda je lokal počeo da se puni i bilo je vreme za drugi set svirke ...

When the sun comes creepin'
Over the mountain side
I at least lay down and tell myself I tried
I ain't like somebody gonna sit
In no ditch and cry

Koraknimo samo malo unazad. Američki bluzer sa beogradskog asfalta Sick Mick je rođen u Beogradu 1988. godine. Muzikom se počeo baviti slučajno - početkom leta 2005. godine nakon što ga je prijateljica, kojoj je danas neizmerno zahvalan zbog toga, odvela na Voxtock, festival bluz muzike koji se održavao pod okriljem bluz i ritam & bluz kluba Vox u Beogradu. Ljubav prema usnoj harmonici tinjala je u njemu još od ranog detinjstva, ali su ga tek kasnije u životu sticaj okolnosti i odredena poznanstva spojili sa tim instrumentom. Odsustvo bilo kakvog formalnog muzičkog obrazovanja nadomestio je samostalnim učenjem što je kasnije dodatno podstaknuto sviranjem gitare. Opredeljenje za bluz je delom bilo uslovljeno izborom svog glavog muzickog instrumenta, usnom harmonikom. Do sada se nije odvažio da stvara svoju muziku jer ne mari mnogo za tekstove pesama, pa zato svira svoje interpretacije tudih kompozicija.

Dvostruka profesija, muzičar i učitelj, omogućuje mu veliku slobodu pri izboru angažmana, te svira samo iz čistog zadovoljstva, uglavnom jednom nedeljno, po klubovima poput Kluba Vikend u Kovačici ... Ne znam šta će biti sa rock and rollom, sve je još uvek nekako tu. Iako mi se već dugo čini da je zauvek prošlo, uvek se pojave novi ljudi koji zagreju moje ledeno hladno srce ...

My baby she wrote me a letter
She didn't call me on the phone
Five little words was all she wrote
See ya later I'm gone



Sve fotografije © Elena Tomaš

Saturday, July 01, 2017

KONCERT: TLO Fest 2017 (30.6.2017)

Održan je i 7. po redu Tomaševački letnji omladinski festival. Za razliku od prošle godine, budžet je izgleda sad bio malo ozbiljniji pa je ovogodišnja ponuda je bila mnogo bogatija. Nastupili su Električni orgazam, Mortal Kombat, Prljavi inspektor Blaža i kljunovi, E -Play, Artan Lili, kao i neka manje poznata imena, poput bendova Northern Revival, Holloklok i Empathy Soul Project, što je još jednom podvuklo činjenicu da je TLO Fest snažno i dosledno posvećen promovisanju mladih snaga na domaćoj rock and roll sceni. Pošto je festival održan u petak, dakle u radni dan, nismo se ipak izlagali prevelikim naporima i odustali smo od praćenja svih nastupa, jer su ovi počeli još od 19 časova. Odabrali smo da pogledamo samo tri grupe: E-Play, Električni orgazam i Artan Lili.

E-Play je srpski alternativni rock sastav iz Beograda, osnovan 1998. godine. Vrlo jedinstvenog zvuka kojeg karakterišu distorzirani bas, drum & bass ritmovi i nežne - atmosferične gitare, ovaj bend veoma brzo nalazi svoje mesto na srpskoj rock and roll sceni. Sastav E-play iza sebe ima četiri studijska albuma - E►Play ‎(J.O.S. Virus, 2000), Crime ‎(PGP RTS, 2005), Drago mi Je da smo se upoznali  (Cinema City, 2009) i Obični ljudi (Mikser Music, 2013). - i veliki broj samostalnih i festivalskih nastupa. E-Play je učestvovao na više kompilacija kao i na saundtrekovima za filmove (npr. Munje!). Od osnivanja na čelu benda je basistkinja i pevačica Maja Cvetković a danas su u E-Playu i gitarista Nemanja Velimirović, bubnjar Goran Ljuboja Trut (najpoznatiji kao član grupe Ramba Amadeusa) i Kristina Jovanović Kika, koja svira sintisajzer i peva prateće vokale. U Tomaševcu su E-Play isporučili veoma moćan četrdesetominutni nastup kojim su pokazali izuzetno bogatstvo zvuka koji ova četvorka postiže na bini . Manekenski visoka, upadljivo slaba i krhka, Maja je na sceni ipak sasvim dominantna - kidajući sve te divne deonice na svojoj distorziranoj bas gitari, ona odaje utisak ozbiljne i pomalo natmurene osobe (mislim da se tokom nastupa nije nasmejala nijednom) koja potpuno kontroliše sve što se dešava na bini. Pored nje, publiku animira i Kika koja uz to što peva prateće vokale, svira sintisajzer i kontroliše razne efekte za vokalne deonice u pesmama. Bend se najviše posvetio materijalu sa albuma Obični ljudi a isticale su se pesme Divan dan, Ljubice, Vremeplov i Iluzija. Imao sam utisak da je nastup završen taman kada su se i bend i publika tek zagrejali ...

Električni orgazam nije potrebno posebno predstavlajti. Bend je još uvek na nekoj vrsti beskonačne turneje sa albumom To što vidiš to i jeste i materijalom koji se može čuti na albumu Puštaj Muziku! Dakle par pesama sa sada već 7 godina starog albuma, standardni hitovi i vokalne deonice otprilike ravnopravno podeljene na Gileta i povratnika Ljubu. Svirali su sledeće pesme: Hajde, bejbe, daj da vidim sad, Vreme je za akciju, Svaka nova noć, Hodam sad kao zombi, Bejbe ti nisi tu, Ja sam težak ko konj, Ja ne postojim, Debela devojka, Nemaš nikom ništa da daš, Kako bubanj kaže i Nebo. Nastup nije bio loš ali se videlo da je bendu tih četrdesetak minuta premalo da se uhoda i razradi kako treba. Bend je malo oživeo tek tokom pesme Nemaš nikom ništa da daš jer su tu pesmu posvetili kretenima ispred bine kojima je smetalo to što je neke pesme pevao Ljuba pa su mu prostački dobacivali, pokazivali mu svakakve gestikulacije i čak - kako je to izgledalo - pretili batinama prilazivši stepenicama pored bine, tamo gde stoji Banana. Inače, zanimljivo da je TLO Fest godinama imao probleme sa nasilnim obezbeđenjem koje je umelo da pravi svakakve incidente sa publikom ispred bine a ove godine ispred bine nije bilo ni jednog redara! 

Poslednji nastup ovogodišnjeg TLO Festa je bio nastup grupe Artan Lili. Ostavljena za sam kraj, ova uvek dobro raspoložena ekipa izlazi na binu nešto posle 2:30. Basista i pevač Bojan Slačala sa flašom Balantajnsa u ruci, bubnjar Marko Ajković sa crnim naočarama ispod kojih mu je desno oko povezano zavojem, novi gitarista Ivan Skopulovič (ex-Bitipatibi) samouveren, staložen i smiren, kao da mu ovo nije tek 3-4 nastup sa bendom. Centar bine naravno zauzima Romana Slačala koja kao da u zadnje vreme pruzima sve više vokalnih deonica (u jednom momentu pred kraj nastupa čak vadi mikrofon iz stalka). Bend je odsvirao sledeće pesme: Nije teško kad se mora, A šta bi bilo da sam ja odustala od svog sna ("Ovu pesmu posvećujemo svim ženama"), Profesionalci, Novi zvuk u gradu, Džoni, Ono što te neće ("Svi mi volimo Iana Browna"), Srce, Ako stanemo tu, Jutro i Najbolje što znam. Dakle bile su zastupljene pesme sa oba albuma - i  Artan Lili i New Deal. Ovaj nastup grupe Artan Lili su obeležili: veoma moćno ozvučeni bubnjevi, izdržljivost Marka Ajkovića koji je odsvirao koncert uprkos nekoj vrsti povrede, veoma dražesna opuštenost i neposrednost Bojana Slačale (animiranje publike, žickanje cigara i razgovor sa prvim redom ispred bine) i solidna uklopljenost novog gitariste (iako mi se činilo da je tiši u ukupnom miksu). Sve u svemu, Artan Lili su jedna od najzanimljivijih srpskih rock and roll atrakcija trenutno. Svojom posvećenošću i radom ovaj bend je zaslužio mnogo, mnogo veću upošljenost!

Još jedan TLO fest je za nama i drago  mi je što mogu da kažem da je ovogodišnje izdanje jedno od najzanimljivijih koje sam imao prilike da posetim. organizatori, samo tako nastavite!